Bilo je tako lijepo, nisam slutila ništa loše. Stajala sam i smijala se. Puno sam se smijala. A on me gledao. Ništa osim pogleda koji su se sreli, ništa osim lažnih pokreta. I to da glumimo, bilo je jasno…a samo mi znali smo to.

Stajala sam tako dugo, tu pored njega a nisam ga primjetila…ili zapravo nisam htjela. Ili sam samo sebe zavaravala, da desit će se nešto novo. Ali nije ovaj put, sinoć mi nije pružio ruku, sinoć me nije dotakla riječ…

Bili smo tako blizu a tako daleko. Po prvi put shvatila sam, da zaboravu neću ništa dati…a htjela sam sama u zaborav odletjeti. Znam, krila vjetra bi me nosila. Znam, valovi mora bi me potopili…i znam više te ne bih vidjela. I zašto se sad kajem, kad sam odlučila biti hladna…zašto kad sam odlučila biti drska prema ljudima, ja se vraćam na staro. Zašto kad su ljudi ti, zbog kojih sam more suza prolila, zbog kojih sam snove svoje rušila!

 

Budim se…jutro je…zar se sunce tako brzo pojavilo…a ja bih radije da je kiša i da je mrak, da je oluja i da je vjetar. Pa neka me nosi, kroz šume i mrak , zaboravu da me da….ne želim otvoriti oči, ne želim sanjati..hoću da spavam, niko da me ne budi…hoću da zaboravim…tako prokleto želim to….

Budim se i sve je već gotovo..ako ustanem znam bit će samo gore…tako prokleto poznajem sebe. Odraz u ogledalu ne govori mi ništa ali meni se plače. Ovog jutra baš mi se plače. Osmijesi koje sam danima gradila, laži koje sam satima zaboravljala..sve se sada raspalo…samo prah je ostao. A znala sam da neću dugo hodati kroz pobjede. I ne, nisu ovo porazi..nije ovo ništa, samo jedan ružan dan nakon jedne umorne noći, samo dan ili dani, nakon kojih ću ja opet voljeti sunce. Ali tako prokleto želim spavati. I tako prokleto se smijati…i ne želim ništa, čudim se sama sebi… ponekad nemam šta željeti….

drvenko
Skupljam ostatke atoma. Ostatke moje snage.

10 komentara

Komentariši