.
Na trenutke, kada se vratim…poželim da ostanem. Dobro je, ovdje izgleda još uvijek ima života.
Na trenutke, kada se vratim…poželim da ostanem. Dobro je, ovdje izgleda još uvijek ima života.
Ja bih baš ovako, naopako. Sve i da nije kako jest, a to ne valja reći, bar bih se radovala sutrašnjem danu. Ovako, mogu se radovati samo što sam živa, zdrava, što dišem, što imam nadu kao najdražeg izdjanika. Ovako mogu biti sretna jer učim šta je život. Jer učim da živim. Sjećanja, dobro mi…
On nešto kaže, ja zapišem. Dopišem zarez i stavim tačku. Onda on nešto pomisli, a ja opet pišem, kao, iz očiju mu čitam. Pa, dodam apostrofe ili iskrivim slova. Sklopim neku priču, kupim ga rečima, a u stvari sam ispričala ono što sam JA zamislila. Zato je tu. Da upotpuni priču. Ispravka…Zato je bio tu,…
Neću ja odrasti kad postanem ozbiljna, jer ja to jesam. Suviše sam ozbiljna prema životu samo to malo ko primjeti. Godine nisu mjerilo ničega što me se tiče ili ne tiče. Da li postoji nešto vrijedno povratka ovdje? Ne bih rekla. Samo me zanimalo kako je izgledalo. Riznico mojih sjećanja, nisi se promijenila niti si…
Ne leži li u plemenitoj sudbini žene, da je više dira svečanost patnje, no sjaj sreće? Opet se odupirem i odmičem. Kao da moram tako. Da li je sve što u Životu naučiš zaista ispravno?Da li je sve što radiš u Životu, uopšte ispravno?Koliko god se činilo, nikada nije!
"Sve se brzo desilo, k'o u filmu starom ljubavnom… Imala je korak k'o snu.. Jer slucajno te sretoh a…" P.S. Silent! Volim koncerte !
Mislim da je vrijeme za buđenje! Doba zavaravanja traje! "Znam da sam lud –.." -Jesi ali .. "..ali mi je drago sto nisam jedini"
Ovako nekako sam i strahovala. Od ovakvog nečega. Od blizine nečijeg uma, koji ti se čini tako bistar ali nestvaran. "Nemoguće…" Ispostavilo se da je moguće. Stvaran je. "Plašim se s’ razlogom, ne ide to tako." Drugi put sam bila u pravu. Ne ide to tako kada je ovako kao što jest. "Lako je to…
Zanimljivo je kada možeš razbiti staklenu čašu a ne brinuti o posljedicama. Radije bih da sam ono malo dijete iz devedeset i neke, koje će zadrhtati od straha kada se to desi. Ovako je previše normalno. Pokupiš parčiće stakla i baciš u smeće. Mirne duše…jer su više nevažne i jeftine. Uostalom, kao i većina toga…
"Toliko si mi slična a toliko različita." -Misliš li da je to čudno? "Mislim da si ti čudna, tako mi je draže." -Nećeš me navuć’ na osmijeh večeras. Nećeš. "Znaš da hoću, šta si tvrdoglava. Ali prvo da ti priznam…naučila si me mnogo čemu. Budi sretna."